Bogdan Milanković (1885.–1966.) je bio germanista, muzikolog, izrađivao je violine, bio je pionir muzičke teorije na prostorima bivše Jugoslavije. Ukratko, renesansni čovjek koji je svojim darom i vizijom 1923. godine bio pokretačka snaga malog pokreta koji je utemeljio orkestar koji već devedeset godina u svom nazivu nosi ime grada u kojem je ponikao – Sarajevsku filharmoniju.

Pedeset godina koje su prethodile osnivanju Sarajevske filharmonije predstavljaju jedno od najdramatičnijih razdoblja u historiji ovog grada. U tom kratkom razdoblju, Sarajevo je bilo dijelom dvije imperije i jedne kraljevine, osjetilo duh industrijske i tehnološke revolucije koja je donijela promjene u sve segmente njegovog, do tada tihog i odmjerenog života. Sa tim promjenama došla je i klasična muzika. Na početku sa regimentalnim orkestrima, a kasnije kao potreba mnogih koji u Sarajevo dođoše da služe novom državnom aparatu ili kako bi iskoristili potencijale i resurse novo pridodanih teritorija onome što se na mapama smatralo Zapadnim svijetom. Samo devet godina prije nego što će biti osnovan naš orkestar, u jednoj od sarajevskih ulica odjeknuo je hitac koji će biti okidač za promjene koje su uticale na čitav svijet. Promjene koje su za cilj imale urušiti imperije koje su u svojim sloganima imale pridjev vječnih, a podići neke nove promjene koje će učiniti da svakim desetljećem svijet u kojem živimo postaje sve manjim i manjim, promjene koje su toliko izmijenile svijet, a tako malo Bosnu u kojoj je sve počelo.

To je bilo vrijeme u kojem je Sarajevo bilo umorno od promjena i svaku novu dočekivalo sa dozom podozrenja i opreza. Upravo takva bila je osnivanje orkestra kojeg su u početku činili nastavnici Oblasne muzičke škole u Sarajevu (osnovane 1920.) i članovi Vojnog orkestra divizijske oblasti. Osnivanje filharmonije nije imalo za cilj tek izvođenje koncerata klasične muzike već i unapređenje cjelokupnog kulturnog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Filharmonija je bila inicijator i osnivač mnogih kulturnih ideja i pokreta, a među njima i dobro znanog Colegiuma Artisticuma. Iako svi vole govoriti da je najslavnije i najsjajnije razdoblje ono u kojem su oni davali doprinos orkestru, bez ikakve dvojbe reći ću da je njen najsjajniji period upravo onaj u kojem je osnovana. Da u tom periodu nije bilo entuzijazma i da se opšti ciljevi nisu stavljali ispred ličnih, danas ne bi bili u prilici da obilježavamo ovaj značajan i zvučan jubilej.

Među poznavaocima prilika postoji slaganje o broju i trajanju perioda u radu Sarajevske filharmonije:

• Prvi period 1923. – 1941.
• Drugi period 1948. – 1992.
• Treći period 1992. – 1995.
• Četvrti period 1995. – 2013.

 

Prvi period je period entuzijazma i ushita koji inače prati rađanje i realizaciju svake ideje. U prvom statutu Sarajevske filharmonije piše:

 

“…Čl. 3. Svrha je društva njegovanje i unapređivanje narodne i uopšte muzičke umetnosti, te oplemenjivanje muzičkoga ukusa.

Čl. 4. Društvo postizava svrhu:

1. a) uzdržavanjem simfoničkog orkestra, priređivanjem koncerata svake vrste vlastitim silama i gostovanjima;
2. b) podupiranjem i uzajamnim potpomaganjem postojećih muzičkih ustanova, te brigom za umetnike, kako bi im se dao primeren položaj i polje rada;
3. c) osnivanje i uzdržavanje muzičke biblioteke;
4. d) podizanje umjetničkog dojma.”

 

Iz štampe koja je izlazila u to vrijeme, vidljivo je da je aktivnost filharmonije pobuđivala veliki interes u gradu, te da je jako brzo stekla i stalnu publiku koja ju je pratila iz koncerta u koncert. U to vrijeme su se mogli čitati i članci koji su govorili o značaju formiranja i djelovanja orkestra za grad, pa se tako u jednom od njih kaže:

“Ovdje se daje prilika da se na razmjerno jeftin i lak način učini nešto što će Sarajevu kao gradu znatno dignuti ugled i unaprijediti naš kulturni život. Pa stoga bi u prvom redu morala gradska općina, a onda svi viđeniji građani listom pomoći ovu instituciju. Tim će učiniti mnogo više nego da podignu ne znam koliko spomenika i sličnih ukrasa, koji danas ne znače ništa, a korist neće biti samo moralna nego i materijalna. Na nama je, da u ovim prilikama, gdje Sarajevo malo po malo gubi svu svoju političku važnost stvorimo Sarajevo pravim velegradom ovakvim institucijama, koje ne ovise ni o efemernoj politici ni o drugima, nego samo o nama samima”.

 

Čitajući novinske članke može se lako doći do zaključka da uprkos velikom entuzijazmu potpora od gradskih vlasti je izostala. Čak šta više, uprava grada stajala je na stanovištvu da osnivanje jedne filharmonije treba da bude izvor novih prihoda za općinu. Ostao je anegdotalni zapis kada je u jednoj tragikomičnoj sceni jedan funkcioner općine došao na koncert Sarajevske filharmonije da zaplijeni blagajnu! Nedostatak potpore bio je i razlog zbog čega je u ovom prvom periodu djelovanja dolazilo do kratkokrajnih perioda prestanka djelovanja, da bi njen zvuk u potpunosti zamukao 6. Aprila 1941. godine kada planirani koncert nije održan zbog početka nove kataklizme koja će opet na ove prostore donijeti promjene i poremećaje tektonskih razmjera.

 

U Sarajevu se odmah nakon rata 1946. godine osniva Opera što će ponovo aktuelizirati potrebu za formiranjem orkestra tako da se već 1948. godine zahvaljujući predanošću Tihomira Mirića ponovo osniva, to jeste obnavlja Sarajevska filharmonija čiji zvanični naziv ovaj puta glasi Simfonijski orkestar Narodne Republike Bosne i Hercegovine, te kao takav opet postaje jedini orkestar te vrste u Bosni I Hercegovini. Drugo razdoblje će opet biti obilježeno i opterećeno istim poteškoćama koje su pratile orkestar i u prvom periodu djelovanja. Orkestar nije bio kompletan pa je najveći dio članova bio angažovan iz drugih orkestara i institucija što je zajedno sa problemom adekvatnog prostora u kojem bi djelovala i davala koncerte predstavljalo glavni problem u planiranju daljnjeg razvoja filharmonije.

U zadnjem desetljeću ovog razdoblja stanje postaje nešto boljim, raskida se spona sa Koncertnom agencijom i stvaraju pretpostavke za samostalni rad i razvoj orkestra. Orkestar pod dirigentskom palicom sjajnih dirigenata daje zapažene i obećavajuće rezultate. Iz tog razdoblja o orkestru možemo čitati i sljedeće:

“…I taman kada su stvari počele ići pravim i obećavajućim tokom po ko zna koji put u historiji ove male i voljene zemlje, nit Demaklovog mača koji vječito stoji iznad nje opet je pukla. U ratu je prva žrtva etika, odmah za njom se žrtvuje estetika pa je tako Sarajevska filharmonija opet zamukla pred naletom barbarizma dostojnog mračne srednjovjekovne priče.”

 

Članovi orkestra koji su ostali u opsjednutom gradu već naredne godine priredili su svoj prvi koncert. Radili su u teškim uslovima, uslovima nespojivim za kraj stoljeća koje će ostati zapamćeno po civilizacijskim dostignućima. Ponovno okupljanje filharmoničara bio je rezultat usađenog poriva za samoodržanje i preživljavanje. Poriva koji se u Sarajevu vidio na svakom koraku, u svakom segmentu.

 

Vrhunac “ratnog djelovanja” bilo je ljeto 1994. kada u grad dolazi Zubin Mehta i u spaljenoj i urušenoj Sarajevskoj vijećnici diriguje Mozartov Requiem. Bila je to misa za mrtve u spomen svim žrtvama opsade, u spomen poginulim članovima orkestra, misa kojom se trebao pokazati žal za gradom. Umjesto toga, za građane Sarajeva to je bio simbol nade i znak da nisu zaboravljeni. Proslavljeni dirigent koji, nakon što je hor otpjevao “Amen”, nije mogao sakriti suze rekao je:

“Nadam se da će se kada mi odemo nešto desiti. Nešto što će navesti nekoga da učini nešto što će zaustaviti ovo ludilo. Nadam se da ću jednom doći ovamo i dirigovati Mahlerovu drugu simfoniju “Uskrsnuće”.

Ovaj koncert bio je prekretnica za Sarajevsku filharmoniju koja se ponovno registruje i postaje Javnom ustanovom.

 

Početak mira je bila i prilika da se opet sagleda stanje u kojem djeluje orkestar i sačini plan djelovanja. Orkestar je, kao i uvijek, imao ozbiljnih problema sa brojem muzičara. Opet se morao osloniti na honorarne saradnike koji su dolazili iz muzičkih škola, akademija ili orkestara iz regiona. Osim orkestra bilo je vidljivo da je došlo do osipanja publike, trebalo je opet pridobiti staru publiku i formirati novu. Estetski kriteriji su bili dosta niži nego je to bio slučaj neposredno pred rat, koncerti su bili opterećeni sadržajem koji je više bio revijalnog nego klasičnog duha što je bio ozbiljan propust i izgubljena prilika da se na ispravan način u dvorane dovede publika sa ispravnim i kritičkim osjećajem za umjetnost koju baštini jedan filharmonijski orkestar. Činjenica je da sve ove nedostatke ispravljamo i da je Sarajevska filharmonija opet jedan od svjetionika i predvodnika kulture u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Orkestar se vraća klasičnom repertoaru što je i primjereno jednom simfonijskom orkestru. Dolaze mladi umjetnici koji imaju priliku raditi sa izvrsnim dirigentima i solistima i na taj način se uljepšava i stvara prepoznatljiv zvuk. Prvi put u devetogodišnjoj historiji, zahvaljujući uspješno realiziranom projektu sa Vladom Japana, Sarajevska filharmonija je dobila instrumente koji su u njenom vlasništvu. Ovo su samo neki od preduslova koji nam omogućavaju da okrenemo novu stranicu, breme prošlosti ostavimo iza sebe, ponesemo ono što je najbolje i krenemo naprijed okrećući se prema izazovima koje pred nas stavlja budućnost.

 

Pobrojat ću samo neke od ciljeva koji su ispred nas:

 

• Potrebno je intenzivno raditi na tome da Sarajevska filharmonija i ovaj grad konačno dobiju koncertnu dvoranu. Koncertna dvorana više nije nešto što bi bilo lijepo imati nego postaje neophodna ovome gradu koji je kao centar Bosne i Hercegovine, te jedno od svjetski poznatih središta to već odavno zaslužio. Adaptacijom dvorane Bosanskog kulturnog centra, zgrade nekadašnjeg Templa stvorile bi se idealne okolnosti za daljnji razvoj klasične muzike i umjetnosti općenito u Sarajevu. To bi mogao biti generacijski projekat, a naša generacija ta koja ća ga realizovati;

 

• Daljnje popunjavanje orkestra, kako bi u što skorije vrijeme imali koherentan ansambl koji ne bi bio ovisan o honorarnim saradnicima;
• Uvođenje kompleksnijih djela u program izvođenja;
• Pridobijanje publike iz svih sfera društva;
• Stvaranje publike koja će biti u stanju da kritički sudi domete i kvalitet rada, te na taj način onemogućiti oportunizam i diletantizam u vođenju i radu orkestra;
• Stvaranje i afirmiranje filantropskog ozračja koji omogućiti pojedincima i poslovnim subjektima da daju aktivnu potporu orkestru;
• Pratiti trendove i ići u korak s vremenom u iznalaženju novih mogućnosti prezentiranja rada i aktivnosti Sarajevske filharmonije;
• Osmisliti kulturnu strategiju grada i države, te na taj način formulisati ciljeve i načine realizacije dogovorene strategije. Tom strategijom se trebaju definisati potrebe koje u domenu kulture imaju naši sugrađani i na koji način ćemo najbolje zadovoljiti te potrebe;
• Osigurati mehanizme kojima će se prepoznati vrhunski umjetnici i osigurati njihovo nesmetano djelovanje na promociji kulture, a kroz to i države Bosne i Hercegovine;
• Zaštiti umjetnost od političkog uticaja što predstavlja relikt nekih drugih vremena u kojima su političke smjernice u umjetnosti, za razliku od danas, bile primjerene i očekivane;
• učiniti sve da se stvori ozračje u kojem će umjetnost biti samo umjetnosti radi.

 

To su samo neki od pravaca razvoja na početku ove nove, pete razvojne faze Sarajevske filharmonije.

 

Sarajevska filharmonija je orkestar sa mnogo početaka, svaki put kada očekujete da će ući u novu razvojnu fazu, ona se vrati na početak kojeg nikada ne završi.  Pretpostavljam da su se mnogi više puta u posljednjih devedeset godina s razlogom zapitali da li mi uopće imamo filharmonijski orkestar ili da li ovakva filharmonija kakvu imamo ima svoju budućnost. Kroz sve ove godine zvuk koji je proizvodila Sarajevska filharmonija bio je odraz vremena u kojem smo živjeli. Nekada je to zvučalo bolje, nekada dobro, a nekada su zvukovi izlazili sa velikom mukom. Ako je suditi po zvukovima koji se sada čuju, a koji nagovještavaju neka nova, bolja vremena i zvukove, onda Sarajevska filharmonija itekako ima budućnost.

Nemojmo zaboraviti da budućnost Sarajevske filharmonije i same kulture najviše zavise od nas samih. Način na koji ćemo omoguciti da ona živi i zabilježi još mnogo jubileja bi se mogao pronaći upravo u značenju riječi kultura koja svoje korijene vuče iz latinske riječi colere, čije je značenje: uzgajati, poštovati, nastanjivati, štititi.

 

Dakle, prvi korak je da je uzgojimo, da posadimo sjeme istinske kulture bez ikakve bojazni da joj nismo dorasli, pustimo je da se nastani u našem vlastitom biću. Osjetimo slobodu, snagu, energiju koju ona sa sobom nosi. Dopustimo joj da učini ono što joj je vjekovna uloga, dopustimo joj da nas oplemeni, dopustimo da promjeni naše živote i odnos prema sebi i drugima na jedan ljepši i sadržajniji način. Poštujmo je kao vrijednost koja nas čini drugačijim i boljim od onih koji svojim djelovanjem u svakom zdravom okruženju zaslužuju tek blijedo suosjećanje. Štitimo je, danas više nego ikada. U trenutnim okolnostima institucije kojima je to dužnost nisu u stanju da je štite i njeguju onako kako ona to zavređuje. Ta uloga, to ogromno breme je u potpunosti prebačeno na naša pleća. Uzmimo ga i ponesimo, što nas je više koji se odluče da to učine, učinit ćemo to sa većom lakoćom.