Nalazimo se pred obilježavanjem značajne godišnjice muzičke kulture u Sarajevu, ali i u našoj državi. Sarajevska filharmonija je bila decenijama okosnica muzičkog života u našem gradu i ova svečana jubilarna proslava znači priznanje za taj doprinos, za sve one brojne trenutke koji su obogatili i oplemenili muzički svijet brojnih generacija.

Imao sam zadovoljstvo da budem godinama svjedok ovih napora i dostignuća i prihvatio sam rado poziv organizatora da evociram neke od uspomena vezane uz razvojni put ovog orkestra.

Sjedio sam još u gimnazijskoj klupi i pratio časove francuskog jezika koje je držao prijatnim glasom profesor Bogdan Milanković. Tada naravno nisam znao njegovu ulogu u osnivanju Sarajevske filharmonije. Mnogo kasnije, kada smo došli u bliži kontakt, naši razgovori su bili uvijek vezani, ne samo uz graditeljstvo violina čemu je on bio posvećen, nego i o ranim godinama opstanka i djelovanja Sarajevske filharmonije.

Naime, kada je u Sarajevu 1920. godine osnovana Oblasna muzička škola, prva muzičko-pedagoška institucija u Bosni i Hercegovini koja je okupila izvjestan broj kvalitetnih nastavnika, otvorio se novi put u muzičkom životu Sarajeva. On je 1923. godine obogaćen osnivanjem Sarajevske filharmonije. Glavni pokretač ove inicijative i prvi predsjednik Filharmonije bio je Bogdan Milanković.

To je u suštini bilo muzičko društvo koje nije imalo za cilj samo da formira orkestar i organizuje simfonijske, kamerne i solističke koncerte, nego da podupire muzički život u cjelini. Osim toga ciljevi društva bili su da se stara o umjetnicima, o njihovom položaju, da osniva muzičke biblioteke itd.

Prvi orkestar je bio sastavljen od nastavnika Oblasne muzičke škole i članova vojnog orkestra divizijske oblasti, a prvi dirigenti su bili Aleksandar Lukinić i vojni kapelnik Josip Rožđalovski. Poslije se redalo nekoliko dirigenata, sa Belušom Jungićem kao najangažovanijom ličnošću,da bi konačno, pred sam rat 1941. godine, Filharmonijom dirigirao Sarajlija Oskar Danon. To je bio i trenutak prekida djelovanja Sarajevske filharmonije između dva svjetska rata.

Poslije završetka rata počela je obnova i muzičkog života u Sarajevu. Tada je, tokom nekoliko decenija uspješnog razvoja, dostignuto da kažemo zlatno doba, u kome je Filharmonija imala značajnu ulogu.

Treba međutim naglasiti da je ta obnova počela osnivanjem Sarajevske opere 1946. godine. Pored formiranja stalnog mješovitog hora i okupljanja brojnih solista, angažirani su i orkestarski muzičari, umjetnici iz raznih krajeva bivše države. Oni su postali jezgro iz koga se formirao 1948. godine Simfonijski orkestar Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji je 1953. godine dobio naziv Sarajevska filharmonija. Potrebno je, međutim, naglasiti da su u tom čitavom periodu operski i simfonijski orkestar bili usko povezani, može se kazati da su bili jedno tijelo sa dvije funkcije, prema potrebi su sastavi dopunjavani, odnosno promijenjeni. No činjenica je, međutim, da je orkestar kao Sarajevska filharmonija, bio i ostao osnova i okosnica svih značajnijih muzičkih događaja u Sarajevu, pa i u Bosni i Hercegovini.

Njegovo djelovanje bilo je presudno za ovaj, kako sam ga nazvao, zlatni period muzičkog života u Sarajevu. Redovni koncerti postali su stvarnost, repertoar je obuhvatao mnoga značajna djela svjetske literature i, što je važno, publike nikada nije nedostajalo.

Glavni pečat orkestru u ovom periodu davali su dirigenti Ivan Štajcer, od 1948. godine i Mladen Pozajić od 1949. godine. Ove dvije, potpuno različite ličnosti, bili su mi prijatelji.

Za obojicu sam, sa dubokim poštovanjem, održao posmrtnu riječ, na Mirogoju u Zagrebu i u dvorani Doma milicije u Sarajevu. Moram naglasiti da je Pozajić bio i moj učitelj, pripremao me je za prijemni ispit na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i ispratio sam ga na Mirogoju sa suzama u očima.

Međutim, za dirigentskim pultom Sarajevske filharmonije stajale su i druge istaknute ličnosti muzičke scene kao sto su Oskar Danon, Teodor Romanić, Radivoje Spasić, Nikola Debelić, Miroslav Homen i Julijo Marić, a negdje na početku poslijeratne obnove i Boris Papandopulo. No time nije lista dirigenata završena. Kao gosti sa orkestrom su nastupali mnogi, čak vrlo istaknuti dirigenti svjetske muzičke scene sve do Zubina Mehte, koji je u nedavnim ratnim godinama unosio muzikom vjeru u pravdu i život dostojan čovjeka.

Naravno da su sa orkestrom redovno nastupali i solisti sa koncertima za razne instrumente, pretežno klasičnog repertoara, ali su povremeno bila i djela moderne muzike, često kompozicije autora sa teritorija bivše države. Pored umjetnika sa takozvanog domaćeg prostora, sa kojima je Filharmonija redovno sarađivala, u svakoj sezoni nastupao je i neki umjetnik svjetske reputacije. Tako je na prvom koncertu obnovljenog orkestra u oktobru 1948. godine, kojim je dirigirao Oskar Danon,  kao solista nastupio Antonio Janigro, u to vrijeme jedan od najistaknutijih violončelista.

Između ostalog u mojim sjećanjima uvijek će živjeti koncert sa Davidom Ojstrahom i Pozajićem. Ojstrah je svirao svoj omiljeni Mozartov koncert, tehnički i muzikalno čudesno, a orkestar je bio siguran pratilac. Jedna od nezaboravnih večeri Sarajevske filharmonije.

U ovim sjećanjima zaobići jednu ličnost bila bi nepravda. To je Tihomir Mirić. Kad je došao u Sarajevo ja sam bio učenik tek osnovane Srednje muzičke škole i predavao mi je harmoniju. Ubrzo su njegovi životni putevi krenuli drugim smjerovima, gdje je afirmirao svoju umjetničku ličnost kao osnivač i dugogodišnji dirigent mješovitog hora Radio Sarajeva. Međutim, u ovim sjećanjima treba se, prije svega, osvrnuti na njegovu ulogu u razvoju Sarajevske filharmonije. Kao direktor Opere i Filharmonije pokazao je izuzetan talent za organizaciju, ali i odanost sarajevskom muzičkom životu. Uporno je okupljao kvalitetne umjetnike, omogućavao im razvoj i slijedio njihov put ka uspjehu. Svojom čvrstom ličnošću, snažnom voljom, zalaganjem i upornošću zračio je u svim porama muzičkog života u Sarajevu.

Vrativši se u Sarajevo, po završetku studija u Zagrebu, došao sam s njim u prisni kontakt i to uzajamno poštovanje i prijateljstvo trajalo je godinama. Nažalost, na njegov posljednji put nisam ga mogao ispratiti, bio sam daleko. Moje je mišljenje da bi bez Mirićeve ličnosti i njegovog doprinosa u smislu organizacije i borbe za kvalitet, zlatno doba muzičkog života Sarajeva bilo siromašnije.

Konačno i ja sam pratio redovno koncerte Filharmonije, ponekad i putovao sa orkestrom i uporno pisao i pisao. To su nebrojene stranice u dnevniku «Oslobođenje», ali i drugim časopisima, a posebno u mediju radija, kome sam bio godinama posvećen. Bez obzira na teškoće, a posebno odgovornost jednog takvog poziva, osvrčući se danas na to vrijeme, zadovoljan sam što sam bar na taj način doprinijeo afirmaciji muzičke kulture u našem gradu, a posebno naše Filharmonije.

Tragični događaji proteklog rata zaustavili su i razvojni put Sarajevske filharmonije. Kada je došao kraj rata počela je obnova, sada po drugi put, sa ambicijom i velikim entuzijazmom. Nastupile su mlade snage, pri čemu je doprinos sarajevske Muzičke akademije imao značajnu ulogu. Postepeno su stasale generacije studenata koje su spremno zauzimale pultove na koncertima Filharmonije. Razumljivo je, medutim, da se morala tražiti pomoć izvan ovih prostora i tako je u proteklim godinama Filharmonija, sa dirigentima gostima, ali i sa onim koji su izrasli sa sarajevskih prostora, počela ostvarivati ciljeve kojima je uvijek bila odana: razvoju muzičke kulture i njenoj afirmaciji u širokim okvirima. Ova mlada generacija svjesna je tradicije koju nosi i s tim u vezi odgovornosti koja joj pripada. Hrabro se bori sa problemima koji stoje pred njom. Svi oni, a i mi koji pratimo ove događaje, svjesni smo da će Sarajevska filharmonija i dalje ići ucrtanim tokovima ka obogaćenju muzičkog života u našem gradu i našoj državi. Sve je okrenuto ka budućnosti koja mora biti svijetla, kao što je bila svijetla i njena prošlost. U trenutku ovog jubileja svi smo okrenuti očima i srcem ka afirmaciji i uspjesima mlade generacije, koja korača putevima tradicije, ali i otvara puteve budućnosti.