prof. dr. Ivan Čavlović

Kada počinje historija muzike jedne društvene sredine koju čine nekoliko ravnopravnih naroda i narodnih manjina kakva je npr. Bosna i Hercegovina? Ako zanemarimo folklorističke i kompozitorske asocijacije na postavljeno pitanje, odgovor bi mogao biti sljedeći: onda kada narod počne osnivati svoje muzičke institucije koje imaju trajno djelovanje u njegovoj sveukupnoj kulturi. U odgovoru se naznačavaju tri važna područja: osnivanje muzičkih institucija, trajno djelovanje, sveukupna kultura. Možda treba dodati i još ponešto, no za svrhu ovoga napisa, ovo se čini najvažnijim.

Sarajevska filharmonija je fenomen čiju institucionalnu vrijednost određuju društveni i profesionalni faktori utvrđeni kodnim znakovima kulturne sredine u kojoj djeluje i muzikom kao najspecifičnijom od svih umjetnosti. Komunikacija na relaciji društvo – Filharmonija je dvosmjerna, ponekad planska, ponekad refleksna, ali uvijek s vrhunskim društveno-muzičkim vrijednostima u koje se upisuju znaci političkih, društvenih, religijskih, organizacionih i drugih tragova, a u bližoj ili daljoj prošlosti, i sjećanja. Stupanj komunikacijskog iskustva i njegov kvalitet ovise od kvaliteta društvenih tragova upisanih u Filharmoniju kroz simbole, znakove i značenja. Filharmonija je društvena organizacija za proizvodnju muzičkih vrijednosti u koju se moraju upisati i tragovi svjetskosti. Sarajevska filharmonija je svjetska organizacija, jednako kao i svaka druga, pa čak i više, jer je jednako naša, bosanskohercegovačka, i svjetska kroz vrijednosti koje prezentira svojoj publici i svijetu. Univerzalne muzičke vrijednosti su znak svjetskosti, ali i svjetlosti kojom Filharmonija, kao rijetko koja druga muzička institucija, prosvjetljava kulturni milje sredine u kojoj djeluje.

Sarajevska filharmonija je obilježena diskursima muzičke ustanove, kulturne konvencije, forme muzičkog događaja, muzičkog predstavljanja, muzičko-tehničkog projekta, vremenskog slijeda muzičkih događaja, rasprave o muzici itd., pri čemu je postavljena u različite stepene djelovanja i komunikacije s kulturnim miljeom u vidu struktura djelovanja, organizovanja, hijerarhije, komunikacije, značenja i sl.

Sva ova određenja govore o bogatoj historiji značenja jedne kulturne i umjetničke institucije kao zasebnog i kao ovisnog faktora društvenog stanja i napretka. Sarajevska filharmonija je ustaljena društvena i muzička praksa (tzv. govor muzike) u komunikativnoj povezanosti s teorijom i historijom (tzv. govor o muzici). Ona historijski djeluje u svom i u globalnom vremenu, a vremena su bila vrlo različita. Od osnivanja i prvog koncerta 24. X. 1923., od prvih drigenata Aleksandra Lukinića i Jozefa Rožđalovskog, prvog direktora dr. Bogdana Milankovića, od prvog koncerta nakon Drugog svjetskog rata 18. X. 1948., od novog ratnog prekida 1992. pa do danas, Sarajevska filharmonija dijeli sudbinu društvene sredine revitalizirajući muzički život na način idealnog uključenja muzičara, pojedinačno i grupno, u život naroda i sredine u kojoj djeluje.

Sarajevska filharmonija je mjesto susretanja ljudi različitog iskustva, ali s jednim ciljem: dati publici muziku u najčistijem vidu, muziku kao umjetnost i kao komunikaciju ljudi odgovornih za prezentaciju i otvorenih za recepciju. Važno je pitanje da li Filharmonija uspijeva u tome i na kom umjetničkom nivou, ali i na kojim krilima društvene odgovornosti, stimulacije i brige.

Nikad nije bilo jasno zašto društvena sredina u kojoj Sarajevska filharmonija djeluje ne pokazuje značajniju odgovornost prema važnosti njene umjetnosti. U svim vremenima Sarajevska filharmonija je djelovala na marginama društvene brige, vrlo često pred ukidanjem ili sa znatno smanjenom učestalošću programskog djelovanja. No, dokazujući svoj vitalitet Sarajevska filharmonija opstaje i u najtežim vremenima, pa i u vremenu posljednjeg rata. Zahvaljući viozionarstvu tadašnjeg dekana Muzičke akademije violinista prof. Faruka Sijarića i nekolicine muzičara koji su ostali u ratnom Sarajevu, prvi koncert nakon jednogodišnjeg prekida, nedvosmisleno historijski važan, odsviran je 31. XII. 1993. s dirigentom Rešadom Arnautovićem. Bio je to novogodišnji koncert na kojem su izvedene operske arije i prigodni popularni komadi, a koji je bio u znaku 70-te godišnjice Filharmonije. Od koncerta održanog 27. III. 1994. na čelo Filharmonije dolazi klarinetist Emir Nuhanović. Ratno Sarajevo je bilo kulturno živ grad što je možda najbolje potvrdila izvedba Mozartovog Requiema u spaljenoj Vijećnici 19. VI. 1994. s dirigentom Zubinom Mehtom. Ovaj koncert je bio siguran znak da je Filharmonija obnovila samu sebe, ali i da će obnavljati muzički život grada Sarajeva i države u kojoj djeluje. Tako Filharmonija otvara nove stranice svoje historije u pravcu napora za napredak, ponekad začinjene neodgovornošću glavnih aktera, ponekad pogurana djelovanjem njenih članova, „običnih“ muzičara, ali uvijek s naporom za produženjem vlastitog života. Aktuelna uprava vođena ženskom lucidnošću direktorice i dirigentice Samre Gulamović konstatira činjenicu da je život orkestra podložan ljudskom upornošću pojedinca, odgovornošću kolektiva i umjetničkim naporima cjeline.

Ma kakav govor bio o Filharmoniji, uvijek moramo imati na umu da je riječ o muzičarima, dakle o ljudima kojima je sviranje životna i umjetnička zadaća, pa i onda kada je upitan odnos onih drugih. A i o drugima je riječ! Ti drugi su prije svih publika, dakle slušaoci koji prate umjetnost kolektivnog napora na način odanosti prema instituciji umjetnosti. Zamislite da nema Sarajevske filharmonije!? Ti ljudi, izvođači i slušaoci su vezani za Filharmoniju kao ljudski potencijal trajnosti i zajedničkih interesa. Još su francuski enciklopedisti objasnili da filozofija kolektiva počiva na vezi zajedničkog djelovanja svih za jedno i jednoga za sve. Ova filozofija je jednako vrijedna za sve kolektive, ali za Sarajevsku filharmoniju od samog početka imala je fundamentalan značaj. Filharmonija je određena od društva i prema društvu. Ta veza je trajna i profesionalna, politički, zakonski i drugim uzusima sistema povezana na način roditelja i djece. Sarajevska filharmonija ima obaveze prema društvu, ne samo historijske i profesionalne, već i zakonske jer je njeno djelovanje upisano u prirodne kodove društvene grupe u kojoj djeluje.

Mogli bismo reći da je Sarajevska filharmonija organizovano hijerarhijsko djelovanje grupe ljudi u cilju ostvarivanja socijalno kontekstualizirane komunikacije lokalnog i svjetskog značenja diskursom muzike u najširem smislu. U ovim okvirima posmatramo i najnoviju historiju Sarajevske flharmonije. Ona je određena mnogostranim djelovanjem s različitim društvenim, ponekad nepreciziranim potrebama, ali s htijenjem ka vrhunskim muzičkim vrijednostima i prolongiranim muzičkim izrazima. Svjedoci smo problema s kojima je suočena Sarajevska filharmonija, od finansijskih do umjetničkih, ali upravo u njima tražimo njenu mesijansku ulogu u savremenom bih. društvu. Ma koliko filharmonijskih orkestara u budućnosti bilo osnovano, samo će Sarajevska filharmonija imati stalno historijsko mjesto prve i najuspješnije umjetničke muzičke institucije. Da li će njena historija i dalje biti podložna htijenju pojedinaca ili manjih grupe, ovisi od samog društva i njegovih potreba za kulturom umjetnosti.

Kodni znakovi početka 21. stoljeća su upisani u strukturu djelovanja Sarajevske filharmonije na sretan i bolan način. Sretan jer nam je potrebna umjetnost Filharmonije, bolan jer njena umjetnost mora sama tražiti put do svjetskosti. Kako naći sintezu ova dva pola jednog pitanje je ne samo današnje nego i buduće. Sarajevska filharmonija je, međutim, i do sada dokazivala da je njeno djelovanje znak civiliziranosti društva i znak umjetničkosti vremena, pa je sigurno da će i u buduće njeno djelovanje biti u znaku podrške i društvu i vremenu da u okrutnosti svakojakih kriza pronađu sami sebe. Uloga je velika, no ulozi moraju biti znatno veći.

Shvatajući značaj Sarajevske filharmonije, smještajući je u historiju vremena i prostora, zaključujemo da se pitanje njenog djelovanja postavlja kao najvažniji problem muzičkog života u BiH. Razlog je jednostavan: drugi oblici tog života poremećeni su trajnom postratnom tranzicijom i depresijom koji u stalnoj početnosti traže svoje mjesto u poretku stvari po uzusima muzičke normalnosti i svjetskosti. Izuzev nekoliko pojedinačnih primjera, glavnu ulogu u stvaranju tih civilizacijskih normi ima upravo Sarajevska filharmonija. Proteklih devedeset godina o tome zorno govori ljudima koji je pokreću i ljudima koji je slušaju.