Napišite nam o svojim prvim koracima u svijetu muzike. Kada je violina postala više od instrumenta, vaš poziv?
Rođena sam u familiji u kojoj se čula muzika cijeli dan i noć. Tata (kompozitor Avdo Smailović) je najčešće komponovao noću, a moje sestre i brat su vježbali danju. Dvije starije sestre su violinistica, a ja sam za svoj 3. rođendan molila da dobijem violinu. A dobila sam plastičnu bijelu violinu s raznobojnim žicama, iz tadašnje Jugoplastike koju sam, kako mi kažu, bacila u suzama i tražila PRAVU violinu. Budući da tako malu violinu nije bilo moguće nabaviti na našim prostorima, nekoliko mjeseci kasnije mi je PRAVU, a sasvim malu violin, naručenu iz Italije, postavio u ruke poznati slovenački violinista Dejan Bravničar.
Pošto ste već dugi niz godina gostujuća koncertmajstorica Sarajevske filharmonije, znate koliko je važno da između muzičara i dirigenta postoji razumijevanje, ali i povjerenje. Kako izgleda ta uloga u praksi? Koliko je ta pozicija odgovorna, ne samo muzički, nego i ljudski?
U ulozi koncertmajstora sam se često nalazila i to u brojnim i različitim sredinama, geografskim lokacijama u različitim životnim dobima te na brojnim: od školskih orkestara u rodnom Sarajevu, preko izvršnog orkestra Akademije umjetnosti u Novom Sadu kog je vodio legendarni dirigent Mladen Jagust (tu funkciju sam po osnovi audicije preuzela sa samo 15 godina i vodila orkestar sve do diplome, tokom 3 godine studija). U nastavku profesionalnog života našla sam se u funkciji koncertmajstora u nekoliko univerzitetskih i profesionalnih orkestara u SAD-u, kao i Simfonijskog orkestra u Trstu te orkestra Maestra Mutija na Ravenna Festivalu. Funkciju gostujućeg koncertmajstora Sarajevske filharmonije sam preuzela u martu, 2023. godine. Mogu reći da sam još kao dijete, kada bih se (obično znatno mlađa od ostali) našla u toj ulozi, shvatila da je uloga koncertmajstora prije svega da pomogne dirigentu pri realizaciji umjetničkih ciljeva kompozitora. Ustvari, krajnja ljepota posla u orkestru je da ne postoji JA, nego bar teoretski govoreći, samo postoji MI, jer je orkestar ustvari jedno tijelo, zajedno s dirigentom i koncertmajstorom, to je jedno biće koje je na sceni u službi muzike. Naravno da je ovo krajnje idealiziranje situacije, ali kad nam je to cilj, onda bilo koji koncertmajstorski zadatak, na muzičkom ili ljudskom nivou postaje krajnje jednostavan jer nam je cilj krajnje jasan. Evo jedan, pomalo brutalan, a istinit primjer: samo 2 sata pred zadnji Novogodišnji koncert u Sarajevu sam pala na ledu i slomila desni lakat na dva mjesta. Neovisno od ogromne boli, budući da sam ipak mogla još uvijek mrdati rukom, jasno mi je bilo da ću koncert odsvirati jer MI smo imali jedan krajnji cilj – izvanredan koncert za publiku Sarajevske filharmonije. Kad se čovjek nađe u ulozi koncertmajstora «The show must go on» . A što se tiče svakodnevne uloge koncertmajstorstva u praksi, s ljudima treba ljudski, a pri tom nikada ne zaboraviti da u orkestru postoji, ipak, jasna hijerarhija koju ako svi članovi orkestra poštuju je zaista jedan od najljepših poslova na svijetu.
Orkestri često odražavaju dušu jednog grada. Sarajevska filharmonija ima dugu i dugu historiju, ali i vjernu publiku. Koliko, po Vama, orkestar može oblikovati kulturnu sliku jednog mjesta, ne samo kroz muziku, nego i kroz prisutnost, poruke i kontinuitet? Gdje je Sarajevo u svemu tome?
Vraćajući se na Novogodišnji koncert, koliko mi je poznato, Sarajevo je jedan od rijetkih, a možda i jedini grad u regiji, koji je pružio svojim građanima, građankama i posjetiocima priliku na trgovima grada da uživo prate Novogodišnji koncert. Pa i gala koncerte kojim su dirigovali Maestro Muti i Maestro Mehta su također poklonjen našoj publici na isti način, svi koji nisu mogli ući u salu, zbog malog kapaciteta, pratili su koncert na Trgu Susan Sontag. To je pokazatelj da Filharmonija na izvrstan način oblikuje kulturnu sliku grada i da u tom prednjači u odnosu na mnoge druge sredine i gradove. Sarajevska publika je topla i prije svega vjerna. Naravno, sve ovo ovisi i od menadžmenta i načina na koji se klasična muzika približava publici. Mene posebno raduje da na koncertima vidim mnogo mladih ljudi, što zaista, na koncertima klasične muzike zna biti rijetkost u mnogim gradovima u kojima sam svirala.
Kultura je često među prvima kad se režu budžeti, a među posljednjima kad se pravi finansijski plan. Na osnovu Vašeg profesionalnog iskustva, koji su to ključni problemi s kojima se klasična muzika u BiH suočava? Postoje li primjeri dobre prakse iz inostranstva koji bi mogli poslužiti kao inspiracija za domaći kontekst?
Problem rezanja budžeta kulture je nažalost problem i u mnogim drugim zemljama, čak je Njemačka smanjila budžet kulture za 130 miliona….pri tome, kada takva jedna zemlja reže budžet za kulturu on je i dalje toliko veliki da orkestri, festivali klasične muzike, kao i koncertne sezone cvjetaju. Pri tom, vrlo često, problem s klasičnom muzikom je osim novca, direktno uslovljen načinom na koji se vodi kulturna politika jer se kulturom, u današnje vrijeme instant kulture i što kraćih Instagram videa te TikTok objava, nažalost zove svašta. Vi ako u samoposluzi imate pretežno keks, makarone i bombone nećete završiti sa dobrom krvnom slikom. Znači, ako se bezgranično omladini kroz socijalne mreže i sve ostale medije nudi muzika koja NIKADA i NIPOŠTO nije kvalitetna klasična muzika, onda će im takva biti nepoznata i strana. Iz ‘’dobre prakse u inostranstvu‘’ mogla bih pomenuti koncerte BBC Prom (na kojem sam imala priliku učestvovati), gdje se publika, pretežno omladina, na koncertima vrhunskih orkestara ponaša gotovo kao da je na rock koncertu, a svira se ipak isključivo umjetnička muzika. U Francuskoj sam, na primjer, svirala na koncertu ‘’Doručak na travi’’ (djelo slikara Manet – a) gdje su i publika i izvođači bili obučeni u stilu te poznate umjetničke slike. Budući da je medijski kroz škole bila targetirana ponajviše mlada publika ili mlade familije s djecom, na ovom koncertu je bilo zaista mnogo mladih koji su uz klasičnu muziku proživjeli dan kao da su u 19. stoljeću, a pri tom i pojeli ukusan obrok uz lijepo druženje. Naravno, sve se dešavalo na prekrasno uređenom travnjaku i imalo ozbiljnu finansijsku podršku.
Dajem još jedan primjer:
U zadnjih nekoliko godina sam pokušala i sama doprinijeti tome kako predstaviti klasičnu muziku tamo gdje je se ni ne očekuje. Naime, na balkonima u izuzetno bučnim ulicama sa puno kafića, restorana i sl. (u Sarajevu to radim u ulici u kojoj sam se rodila, Štrosmajerovoj) povezem muzičare s gudačkim instrumentima i sviramo, a ton se čuje putem najglasnijih zvučnika kroz cijelu ulicu, vjerujem i dalje. Svi obližnji kafići na kratko ugase svoju muziku da možemo da ’’zasviramo’’ što je i ljudska predivna reakcija na klasičnu muziku i instrument! Pri tom, NIKO od omladine, ne ode iz kafića, restorana, čak svima bude lijepo slušajući Brahmsa, Piazzolu, pa čak i Bacha. Vidim na društvenim mrežama čak i da … je l’ se moderno kaže ‘’ kače’’ ?… na vlastite profile kako prisustvuju koncertu. Ljudi će slušati ono što čuju, a ‘’Samo dobro slušaj’’, zar nam nije to i slogan Sarajevske filharmonije?
