Sarajevski kvartet saksofona okuplja četiri muzičara različitih iskustava i generacija. Kako je nastala ideja da zajedno djelujete kao kvartet i šta vas danas najviše povezuje u muzici?
Ideja o sarajevskom kvartetu saksofona se javlja krajem 2024. godine, kada dobivamo poziv kompozitora Ališera Sijerića, da se premijerno izvede njegovo djelo ‘Monochromphonia’ , za kvartet saksofona i elektroniku, na festivalu savremene muzike SONEMUS. Od tog momenta prolaze dvije godine zajedničkog muziciranja, i rada na projektima. S obzirom da smo Zoja, Mirza i ja bivši studenti Leva Pupisa, i da slijedimo tu školu saksofona, nije bilo teško povezati se u stvaranju ideje o zvuku kvarteta, kao i ideje o samoj muzici i načinu rada. Također, stvar koja je najviše doprinijela da i danas zajedno sviramo i radimo, je taj prelazak iz odnosa ‘profesor-student’ u ‘prijatelj-prijatelj’ . Nastojimo u svakoj situaciji i prilici koja nam se dogodi, razmišljati o sljedećim projektima, i programu kojeg bi potencijalno izvodili.
Na koncertu “Infinity” izvodite Concerto Grosso Miklósa Marosa za četiri saksofona i orkestar. Šta vas je prvo privuklo ovom djelu?
Marosev Concerto Grosso je fascinantan jer jednu prilično arhaičnu, baroknu formu stavlja u vrlo specifičan savremeni zvučni kontekst. Ono što nas je prvo privuklo jeste način na koji kompozitor tretira kvartet. Ne postupa s njim kao sa četiri izolovana solista koji se takmiče sa orkestrom, naprotiv, tretira ga kao jedan koherentan organizam.
Koliko je za kvartet saksofona zahtjevno postići da četiri različita saksofona zvuče kao jedna cjelina, a istovremeno sačuvati karakter svakog pojedinačnog glasa?
Sva četiri instrumenta pripadaju porodici saksofona i njihovo sviranje ne razlikuje se mnogo, gotovo nikako. Međutim, kada je riječ o zajedničkom muziciranju, veoma je teško pronaći balans kako bi svi instrumenti zvučali kao jedna cjelina. Karakter pojedinačnih muzičara svakako će se čuti, ali u ovom slučaju homogeni zvuk je važniji.
Za takav rezultat potrebni su dobra komunikacija i prijateljstvo. Zoja, Rijad i ja zajedno smo studirali kod Leva i tokom studija upoznali smo međusobne mane i vrline, dobre i loše strane. Putovali smo zajedno i znamo kako svako od nas diše. Nakon studija već smo bili spremni za osnivanje kvarteta, jer je najteži posao već bio obavljen: postati prijatelji.
Svi ste povezani i sa VozdraSax, udruženjem za razvoj i promociju saksofona i saksofonske muzike u Bosni i Hercegovini. Koliko danas u Bosni i Hercegovini postoji interes za saksofon i primjećujete li novu generaciju mladih saksofonista?
Interes za saksofon u Bosni i Hercegovini zapravo je uvijek bio prisutan, samo je manjkalo prilika i prostora da se taj potencijal razvije i pokaže. Kroz VozdraSax se trudimo da im taj svijet saksofona približimo i učinimo dostupnijim. Pružamo novoj generaciji okruženje u kojem mogu naučiti nešto novo, raditi s renomiranim profesorima, ali i upoznati vršnjake i kolege koji dijele istu strast. Najveći uspjeh nam je što naši polaznici danas imaju s kim svirati, od koga učiti i gdje pokazati svoj trud.
Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon koncerta “Infinity” i susreta sa zvukom Sarajevskog kvarteta saksofona?
Nakon ovog koncerta ljudi će imati različite utiske, ali je bitno da će upoznati jednu drugu stranu saksofona; da ga ne doživljavaju samo kao instrument jazza, zabavne ili popularne muzike, već kao instrument koji ima ogroman izražajni potencijal i u klasičnoj muzici. Želimo da kroz zvuk Sarajevskog kvarteta saksofona osjete energiju, zajedništvo i različitost četiri muzičara koji kroz jedan zvuk pokušavaju ispričati istu priču. Ako nekoga nakon koncerta zainteresuje da posluša još neku kompoziciju za saksofon, da istraži šta sve ovaj instrument može ponuditi ili jednostavno kaže: „Nisam znao da saksofon može ovako zvučati“, mislim da smo uradili dobar posao.
