Sveopći entuzijazam po završetku Drugog svjetskog rata iznjedrio je nove stvaralačke potencijale, probudio je opće želje da se započne novi život. U tom kretanju obuhvaćene su snage muzičara, iskristalizirale su se nove ideje kako obnoviti muzički život u Bosni i Hercegovini.

Kulturno naslijeđe nije bilo osobito bogato, a želja za novim bila je općenito prihvaćena. Tako su osnovane muzičke, kulturne i prosvjetne ustanove. Materijalna baza za proširenjem djelatnosti bila je više nego skromna. Nedostajalo je nota, instrumenata, prostora za rad. Opće siromaštvo diktiralo je obavezu da se što prije i što više prevaziđu postojeća opterećenja svakodnevne prakse. Došlo se do zaključka da je jedina moguća i realna značajna saradnja sa Operom. Svaki drugi vid organizacionog djelovanja bio bi u to doba opasni avanturizam. Isto tako bila je neophodna saradnja sa svim raspoloživim aktivnim muzičarima. Tako je doprinos kompozitora i muzičkih pedagoga postojao, sam po sebi razumljiv, još dosta dugo aktuelan.

U direktoru i osnivaču Sarajevske filharmonije Tihomiru Miriću, osigurana je trajna saradnja, prolazile su neke krivine, usponi i padovi. Miriću pripada neprijeporna zasluga za trajnim „hodanjem po trnju“. Društvena politika i podrška bila je trajno prisutna. To je osiguravalo priličnu stalnost umjetničkog djelovanja. Tako je proticala početna aktivnost, svaki daljnji koncert potvrđivao je orijentaciju u izabranom putu.

Ne treba zanemariti ni logične trzavice u trajnoj saradnji Opere i Filharmonije. U suštini radilo se o osiguranju međusobnih ravnopravnih odnosa. Apetiti da se prioritet prikloni jednoj ili drugo strani, javljali su se uz moguću tendendenciju sa obje strane kao rezultat umjetničkih ili nekih umjetničkih ambicija. Mirić je te tendencije suzbijao nesebično odupirući se laskavim ponudama da se afirmira i kao dirigent na podiju.

Moj prvi koncert sa orkestrom Sarajevske filharmonije uslijedio je vrlo brzo po mom dolasku u Sarajevsku operu. Moj angažman sa Filharmonijom bio je usklađen sa dirigiranjem mojih starijih kolega Ivanom Štajcerom, Mladenom Pozaićem, a nastavljao se angažiranjem mlađih kolega Radivojem Spasićem i Nikolom Debelićem. Bilo je to već u vrijeme kada se angažiralo nešto novih, kvalitetnih muzičara, čime je porastao intenzitet muziciranja. Broj koncerata je povećan, repertoarski zadaci znatno su prošireni djelima savremenih kompozitora. Preuzeta je obaveza izvođenja djela naših i jugoslovenskih autora. Gostovanja Filharmonije u svim gradovima Republike postala su trajno obavezna, tamo gdje su postojali minimalni uslovi za kvalitetno muziciranje. Obaveza od po osam koncerata u sezoni povećana je na realnih deset nastupa imajući u vidu opterećenje muzičara u paralelnom radu dvije ustanove. Može se već posrećiti realizacija nekih projekata u uspješnoj saradnji već afirmiranih dirigenata i solista. Koncerti tada predstavljaju nepatvorene domete koji se trajno pamte. U početnom kreiranju repertoara, kada su se još prikupljale izvođačke snage, kada su se pripreme odvijale nakon brojnih proba i teškoća, teško je bilo zamisliti i predviditi neka posebna dostignuća. Pa ipak jasno se uočavalo da saradnja sa iskusnim i priznatim dirigentom rezultira viši stepen međusobnog razumijevanja i usklađenog muziciranja.

Organizacija Muzičke omladine pomagala je u popularizaciji muzičke umjetnosti među mladima uz značajno učešće postojećih pedagoških institucija.

Nedostatak adekvatne koncertne dvorane znatno se osjećao i bitno je uticao na intenzitet kulturnog zbivanja. Ova boljka, unatoč optimističkim predviđanjima, nije do danas realizirana. Ostaje nam trajna nada da će se obećano jednom ostvariti.

Uz sve nedaće došlo je do prestruktuiranja društvenog uređenja uvođenjem samoupravljanja. Pošlo se od humanitarnih ideja, a stiglo se do nevjerojatne složenosti, do općeg lutanja i nesigurnosti u kojima su se umjetničke vrijednosti pomjerile u smislu prilagođavanja unaprijed utvrđenih ciljeva. Realna orijetacija na politiku razmjene umjetnika stvorila je bujniju sezonu i utjecala je na učestalost podrške publike.

„Inter arma silent musae“( U ratu muze šute).

Ta klasična misao ne može se bezrezervno prihvatiti. Već u početku nastupajuće tragedije javljaju se stidljivo želje da se pjevanjem i svirkom ublaže surovosti života u ratu. Grupa muzičara počela se spontano okupljati u prostorijama Muzičke akademije. Javljala se prirodna potreba za zajedničkim muziciranjem. Ideja da se pokuša sa obnovom rada Filharmonije, u početku nerealna, nastavljena je širim okupljanjem aktivnih muzičara. Trebalo je tu ideju pokrenuti novom energijom. Faruk Sijarić i Emir Nuhanović uz podršku kolega  počeli su „zidati kamen do kamena“. Rezultat improviziranih proba polako dobija stvarne obrise, te je već 1993. godine održan prvi koncert Filharmonije u ratnim uslovima sa programom prilagođenim postojećim uslovima. Dirigent prvog koncerta Rešad Arnautović sa solistima Amilom Bakšić, Pašom Gackić i Arminom Sirćom predstavili su se zainteresiranoj publici. Značajan uspjeh i prijem dali su podsticaja novim aktivnostima, dok su se koncerti održavali u prostorima koji su donekle odgovarali. Pomoć iz inostranstva sastojala se u gostovanju pojedinih muzičara. Javljali su se zainteresirani dirigenti i solisti i to je uslovljavalo značajnije muzičke realizacije. Došao je čak i slavni Mehta sa grupom svjetskih vokalnih umjetnika. Pomišljalo se i na turneje. Prva je uz pomoć privatnih menadžera realizirana u Italiji. Slijedili su sve brojniji koncerti da bi se dobilo nešto od životnih namirnica. Smrt je trajno vrebala i na one koji su dolazili na probe i na one koji su se vraćali u hladne stanove.

Humana obaveza zahtijeva da se javno spomenu muzičari koji su osjećali prioritet muziciranja nad sigurnošću života.

Novi polet u mirnodobskim uslovima inicirao je značajne aktivnosti. Angažiranjem novih mladih školovanih umjetnika osvežena je energija zajedničkog muziciranja, ansambl je obogaćen interpretativnim sazrijevanjem. Vidljivo učešće zainteresirane publike odlučujuće je u daljnjem razvoju. Perspektive su jasnije, organizacija je stabilnija, novo je vodstvo agilne Samre Gulamović. Snažan impuls dobija orkestar ženeroznom dotacijom. Tako je kompletiran savremeni instrumentarij probudio najsmjelija optimistička nadanja. Vlada Japana učinila je historijski gest, rezultat kojega će se osjećati još u daljnjoj budućnosti.

Izgradnja koncertne dvorane postaje prioritet u obavezi društva prama uspješnom djelovanju Sarajevske filharmonije.

Put je već trasiran, treba ga još jačati i širiti. Da se to postigne moraju se zaobići uočene predrasude društvene javnosti. Za nadati je da će finale trnovitog puta biti osvijetljen optimističkim zračenjima.